Ulomci iz (meni možda i najdraže) autobiografije Mon Dernier soupir, 1982. (Moja labudova pesma – srpski prijevod)
Knjiga je nastala iz razgovora s Jean-Claude Carrièrem, samo neke dijelove je Buñuel sam napisao. Dio razgovora nalazi se u dokumentarcu The Life and Times of Don Luis Buñuel (BBC, 1984.).
Nadrealizam mi je otkrio veoma oštar sukob između načela bilo kog učenog morala i ličnog morala koji proističe iz nagona i životnog iskustva. Dok nisam pristupio nadrealistima, nisam ni slutio da takav sukob nosim u sebi. Vjerujem da je on neminovan u svačijem životu. Prema tome, potpuno mimo svih umjetničkih otkrića i izoštravanja ukusa i načina mišljenja, iz tih godina ostao mi je jasan i nepokolebljiv moralni imperativ kojem sam, i pored svih uspjeha i padova, pokušao da ostanem vjeran. Ostati vjeran sopstvenom moralu nije tako lako kao što se misli. Čovjek se neprekidno sudara sa svojom samoživošću, taštinom, pohlepom, potrebom za samodokazivanjem, ide linijom manjeg otpora i teži zaboravu. Katkada sam pokleknuo pred nekim od ovih iskušenja i prekršio vlastita pravila – zbog stvari za koje sam vjerovao da mi nisu mnogo važne. U većini slučajeva, to što sam se nekada nalazio u srcu nadrealizma pomoglo mi je da odolim. A možda je to, u osnovi, ono što je najvažnije.
U vrijeme nadrealizma, imali smo običaj da proglašavamo što je dobro, a što loše, što je pravedno, a što nepravedno, što je lijepo, a što ružno. Neke knjige je valjalo pročitati, druge nije valjalo čitati, neke stvari je trebalo raditi, druge ne raditi. U ovom poglavlju sam, kako se čega slučajno sjetim (a sve je slučajnost) zapisao što ja nisam voleo, a što sam voleo. Svakome preporučujem da to jednog dana uradi za sebe.
Obožavao sam Fabrove Uspomene ljubitelja insekata. Strast koja zrači iz njegovih opažanja i bezgranična ljubav prema svakom živom biću, za mene ovu knjigu čine boljom od bilo koje druge, daleko boljom od Biblije. Dugo sam govorio da bih na pusto ostrovo poneo samo nju danas sam promijenio mišljenje. Ne bih ponio nijednu knjigu.
Obožavao sam Vagnera. Njegovu muziku koristio sam u mnogim svojim filmovima, od prvog (Andaluzijski pas) do posljednjeg (Taj mračni predmet želje). Prilično sam ga dobro poznavao.
Na izmaku svog života tugujem što ne mogu da slušam muziku. Odavno, od pre dvadeset godina, moje uho ne raspoznaje note (kao da slova u tekstu zamjene mjesta, pa ne možete da razaberete šta piše). Da mi se, nekim čudom, sluh vrati, starost bi mi bila mnogo lakša. Muzika bi me, kao blagi morfijum, gotovo neprimjetno uvela u smrt. Možda bi vrijedilo da pokušam da potražim spas u Lurdu.
(…)
Volim da jedem rano ujutro, volim da ležem i ustajem rano. U tom pogledu sam potpuno različit od ostalih Španjolaca.
Volim sjever, hladnoću i kišu. Po tome sam kao i drugi Španjolci. Rođen sam na sušnoj zemlji, ne mogu ni zamisliti ništa ljepše od nepreglednih, vlažnih šuma obavijenih maglom. U djetinjstvu (o tome sam već pričao) odlazio sam na ljetovanja u San-Sebastijan, na krajnjem sjeveru Španjolske, divio se paprati i mahovini na stablima drveća.
Volim šum kiše. Sjećam ga se kao najljepšeg zvuka na svijetu. Danas ga čujem uz pomoć aparata, ali nije to više taj šum.
Kiša je stvorila velike narode.
Ne volim zemlje u kojima vlada vrućina, što je logična posljedica do sada rečenog. Slučajnost je htjela da živim u Meksiku. Ne volim pustinju, pijesak, arapsku, indijsku, a pogotovo ne volim japansku civilizaciju. Po tome nisam čovjek svog vremena. Istinski osjećam jedino grčko-rimsko-kršćansku civilizaciju u kojoj sam odrastao.
(…)
Ne volim slijepe ljude, kao što ih ne voli većina gluhih. U Meksiku sam vidio dva slijepca kako sjede jedan uz drugoga i masturbiraju. Kako su se njih dvojica uopće sreli!
Oduvijek sam se pitao da li je tačno, kao što se priča, da je slijepim ljudima lakše nego gluhima. Ne vjerujem. Upoznao sam jednog sjajnog slijepog čovjeka, zvao se Las Heras. Vid je izgubio sa osamnaest godina. Nekoliko puta je pokušavao da se ubije, tako da su roditelji morali da stave katanac na prozorske kapke u njegovoj sobi. Poslije se navikao na svoje novo stanje. Često sam ga sretao u Madridu, dvadesetih godina. Svake nedjelje je dolazio u kafe Pombo u ulici Karetas, kad je Gomes de la Serna držao kružok. Pomalo je i pisao. Kada krenemo da bazamo ulicama noću i on bi išao s nama.
Jadnog jutra u Parizu (stanovao sam tada na trgu Sorbona), neko mi je zazvonio na vrata. Otvorim. Las Heras. Iznenadio sam se kada sam ga vidio. Pozvao sam ga da uđe. Reče mi da samo što je stigao u Pariz nekim poslom. Sam je. Njegov francuski je bio strašan. Zamolio me je da ga, ako mogu, dovedem do autobusa. Otpratio sam ga i gledao kako odlazi, onako sam, u nepoznatom gradu koji ni ne vidi. Prosto nevjerojatno. Čudo od slijepca.
Od svih slijepih ljudi na svijetu, najmanje volim Jorgea-Louisa Borgesa. On je nesumnjivo odličan pisac. Ali svijet je pun dobrih pisaca. Ja nikoga ne cijenim zbog toga što je dobar pisac. Potrebni su i drugi kvaliteti. Dakle, Jorge-Louis Borges, koga sam sreo dva-tri puta u životu, prije šezdeset godina, na mene je ostavio utisak pretencioznog čovjeka koji obožava sebe. Sve njegove izjave djelovale su mi kao nekako podučavanje (sienta catedra) i samopokazivanje. Ne volim reakcionarni ton u njegovom govoru, kao ni njegov prezir prema Španjolskoj. Bio je odličan govornik, kao mnogi slijepi ljudi. Ali u svim svojim razgovorima s novinarima opsesivno je spominjao Nobelovu nagradu. Bilo je potpuno jasno da je priželjkuje.
Jean-Paul Sartre je nije htjeo. Kada ga je Švedska akademija udostojila Nobelove nagrade, odbio je i titulu i novac. Iz novina sam saznao da neće da je primi i odmah sam mu poslao telegram u kojem mu čestitam. Veoma me je dirnuo njegov gest.
Kada bih danas ponovno sreo Borgesa, možda bih drugačije mislio o njemu.
Mrzim visokoučenost i specijalizirane jezike. Do suza sam se smijao nekim tekstovima u Cahiers du Cinema. U Meksiku sam imenovan za počasnog predsjednika „Centro de Capacitacion de cinematografica“, Visoke filmske škole, pa su me jednog dana pozvali da obiđem njihove prostorije. Predstavili su mi četvoricu-petoricu profesora, među kojima i jednog mladog, pristojno obučenog čovjeka koji je crvenio od stidljivosti. Pitao sam ga što predaje. Odgovorio mi je: “Semiologiju klonične slike.“ Došlo mi je da ga ubijem.
Visokoučenost i specijalizirani jezici, tipično pariški fenomen, prave tužnu štetu u nerazvijenim zemljama. Savršeno su jasan znak kulturne kolonizacije.
Steinbecka mrzim kao đavola, posebno zbog jednog članka. U tom članku, napisanom u Parizu, Steinbeck veoma ozbiljno opisuje kako je vidio malog Francuza, dječaka s bagetom, kako prolazi ispred Jelisejske palače i kako je onaj svoj kruh uperio u stražare kao pušku. Steinbeck je dječakov gest nazvao „dirljivim“. Kada sam pročitao ovaj članak, pobjesnio sam kao ris. Kako netko može imati tako malo stida?
Steinbeck bi bio nitko i ništa bez američkih topova. U isti koš bih mogao da stavim Dos Pasosa i Hemingwaya. Da su rođeni u Paragvaju ili Turskoj, ko bi ih čitao? Moć zemlje odlučuje o tome ko će biti veliki pisac. Neki Galdosovi romani su ravni Dostojevskom. A tko zna za njega izvan Španjolske?
(…)
Volim točnost. Kod mene to graniči s ludilom. Ne sjećam se da sam ikada u životu negdje zakasnio. Ako stignem ranije, čekam dogovoreno vrijeme i šećkam se tamo-amo ispred vrata na koja trebam da zakucam.
Volim i ne volim paukove. Ovu vrstu ludila imaju i moja braća i sestre. Privlače nas i odbijaju istovremeno. Kada se porodica okupi, satima smo bili u stanju da razgovaramo o paucima. Opisivali smo ih do najsitnijih pojedinosti i plašili se.
Obožavam barove, pića i duvan. To je za mene toliko važan dio života da sam mu posveti čitavo jedno poglavlje.
Užasavam se gomile. Pod gomilom podrazumijevam svaki skup od preko šestero ljudi. A mas a svijeta na jednom mjestu potpuno mi je neshvatljiva i plašim je se. (Sjetio sam se čuvene Vigijeve fotografije plaže na Koni Ajlandu, nedjeljom).
(…)
Obožavam tajne prolaze, tišinu biblioteka, stepeništa koja vode u nepoznato, skrivene sefove (i ja imam jedan u kući, neću vam reći gdje).
Volim oružje i volim da pucam. Imao sam šezdest pet revolvera i pušaka, ali am veći dio svoje zbirke prodao 1964. bio sam uvjeren da ću te godine umrijeti. Pucao sam svuda, čak i u svojoj radnoj sobi. Imao sam specijalnu metalnu kutiju koji bih stavio na policu biblioteke ispred sebe i gađao je. Nikada se treba pucati u zatvorenoj prostoriji. Ja sam tako u Saragosi oglušio na jedno uho.
Specijalnost mi je oduvijek bila pucanje u pokretu, iz revolvera. Hodam, naglo se okrenem i pucam u naslikanu siluetu čovjeka – kao u vesternima.
Ne volim statistike. One su bolna rana našeg doba. Nemoguće je pročitati jednu stranu u novinama a da ne naiđete na neki statistički podatak. Sve statistike su uz to lažne. Uvjeren sam u to. Isto tako ne volim skraćenice, još jedno suvremeno ludilo, američki pronalazak. U tekstovima iz 19.st. nećete naći nijednu skraćenicu.
Volim guštere, a još više parcove. Cijeli život sam proživjeo s parcovima, osim ove posljednje godine. Pripitomim ih i obično im odsećem dio repa (rep parcova je vrlo ružan). Parcov je zanimljiva i vrlo simpatična životinja. Kada sam jednom u Meksiku skupio četrdeset parcova pustio sam ih u polje.
Užasavam se vivisekcije. Dok sam bio student, morao sam jednom da raščerečim živu žabu i britvom je isječem da bih promatrao kako radi njeno srce. Ovaj eksperiment (koji ničemu nije služio) obilježio me za čitav život. Ni dan-danas ne mogu to sebi oprostiti. Potpuno razumijem, i toplo podržavam, jednog svog nećaka, velikog, američkog neurologa koji je bio na dobrom putu da dobije Nobelovu nagradu dok jednog dana nije obustavio svoja istraživanja zbog vivisekcije. Nauku treba katkad poslati dođavola.
Mnogo sam volio rusku književnost. Kada sam došao u Pariz, poznavao sam rusku književnost mnogo bolje od Bretona ili Žida. Izemđu Španjolske i Rusije postoje neke tajne veze koje prolaze iznad (ili ispod) Europe.
(…)
Obožavam da se prerušavam, i to od djetinjstva. U Madridu sam se prerušavao u svećenika i šetao ulicama tako obučen (prekršaj za koji se moglo dobiti pet godina zatvora). Prerušavao sam se i radnika. U tramvaju me nitko ne bi ni pogledao. Osjećao sam se kao da ne postojim.
Jedan moj prijatelj i ja, isto tako u Madridu, voljeli smo da se igramo da smo paletos (prostaci, seljoberi). Odemo u neku tavernu, ja namignem gazdarici i kažem joj: „Dajte mom prijatelju bananu, vidjet ćete što će biti.“ On uzme bananu i pojede je neoljuštenu.
Jednom sam, prerušen u oficira, nagrdio dvojicu artiljeraca zbog toga što mi nisu salutirali. Poslao sam ih kod dežurnog. Drugom prilikom, Lorca i ja, obojica prerušeni, sreli smo jednog mladog, u to vrijeme veoma poznatog pjesnika koji je umro mlad. Federico je počeo da ga vrijeđa. Pjesnik nas nije prepoznao.
Mnogo kasnije, u Meksiku, dok je Louis Malle u studiju Churbusco snimao film Viva Maria, a u tom studiju su me svi poznavali, stavio sam najobičniju periku na glavu i uputio se ka platou. Prošao sam pored Louisa Malle-a. Nije me prepoznao. Nitko me nije prepoznao, ni tehničari s kojima sam radio, ni Jeane Moro, koja je glumila u mom filmu, čak ni sin Jean-Lous, koji je bio asistent režije.
Prerušavanje je uzbudljivo iskustvo. Svima ga toplo preporučujem. Omogućava vam da osjetite na svojoj koži kako drugi žive. Ako se prerušite u radnika, na primjer, automatski vam nude najjeftinije šibice. Ljudi gledaju kroz vas. Djevojke vas ni ne pogledaju. Ovaj svijet nije stvoren za vas ako ste radnik.
Stravično mrzim prijeme i dodjele nagrada jer se na njima često događaju komične stvari. U Meksiku, 1978, ministar kulture mi je uručio „Nacionalnu nagradu za umjetnost“, predivnu medalju od zlata na koju je ugravirano Bunuelos što na španjolskom znači „krofna“. Ispravili su to preko noći.
Drugom prilikom u New Yorku, na kraju nekakvog nepodnošljivog prijema, udijelili su mi nešto nalik iluminiranoj povelji na kojoj je pisalo da sam „nezamjerljivo“ doprinio razvoju suvremene kulture. Na sreću u riječi „nesumjerljivo“ potkrala se slovna greška koju je trebalo brzo ispraviti.
Događalo mi se da moram da se produciram, na primjer, na festivalu u San-Sebastijanu, povodom ukazivanja počasti ne sjećam se više kome, i žalim zbog toga. Vrhunac produciranja postigao je Clouzot kada je jednog dana sazvao novinare da im saopšti kako je promijenio vjeru.
Volim ustaljene navike i poznata mjesta. Kada odem u Toldo i Segoviju, uvijek prođem istim ulicama. Zaustavljam se na istim mjestima, gledam i jedem iste stvari. Kada mi ponude putovanje u neku daleku zemlju, u New Delhi, na primjer, uvijek odbijem riječima: „I što bih ja radio u New Delhiju u tri sata po podne?“
(…)
Volim da promatram životinje, naročito insekte. Ali me ne zanima njihovo fiziološko funkcioniranje, niti njihova autonomija. Volim promatrati njihove navike.
Žalim što sam u mladosti ponekad išao u lov.
Ne volim one koji znaju istinu, ma tko oni bili. Dosadni su mi, a pomalo ih se i plašim. Ja sam fanatični protivnik fanatizma.
Ne volim psihologiju, psihijatriju i psihoanalizu. Među psihijatrima imam, naravno, odlične prijatelje. Neki psihijatri su pisali o meni, pokušavali su da moje filmove protumače sa svog gledišta. Neka ih. S druge strane, ne treba ni da kažem da mi je čitanje Freuda i otkriće nesvjesnog mnogo donijelo u mladosti.
Kao što psihologiju smatram često proizvoljnom disciplinom koju ljudi svojim ponašanjem stalno demanitraju, i gotovo potpuno neupotrebljivom kada treba udahnuti život likovima, tako za psihoanalizu mislim da je terapeutska metoda rezervirana samo za određenu društvenu klasu, za kategoriju kojoj ja ne pripadam. Umjesto da o tome nadugačko pričam, navest ću samo jedan primjer.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, dok sam radio u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, palo mi je na pamet da snimim film o shizofreniji, o tome kako dolazi do ove bolesti, kako se razvija i kako se liječi. Razgovarao sam o tome s profesorom Šlezingerom, prijateljem Muzeja. „U Chicagu postoji fenomenalan Centar za psihoanalizu. Direktor Centra je čuveni doktor Aleksandar koji je psihoanalizu učio direktno od Frojda.
(…)
Nekoliko dana kasnije stiglo mi je pismo od doktora Aleksandra. Gledao je Andaluzijskog psa i izjavio (ovo su njegove riječi) da je bio „scared to death“ (na smrt uplašen, ili, ako više volite, užasnut). Ne želi više da ima posla s tim Luisom Bunuelom.
Postavljam jedno jednostavno pitanje: Da li se tako izražava jedan doktor, i to psihijatar? Tko može poželjeti da ispriča svoj život ljudima koji se zgražavaju nad jednim filmom? Je li to ozbiljno, ta njihova rabota?
Mnogo volim manije. Njegujem ih kod sebe, o čemu sam tu i tamo govorio. Manije mogu pomoći čovjeku da preživi. Žao mi je ljudi koji ih nemaju.
Volim samoću, pod uvjetom da mi neki prijatelj dođe s vremena na vrijeme da pričamo o samoći.
Užasavam se meksičkih šešira. Želim time da kažem da prezirem zvanični, institucionalni folklor. Volim da vidim u polju meksički charro. Ali ne podnosim da na sceni noćnog kluba vidim ogroman šešir izvezen zlatom. Isto važi i za aragonsku jota.
Volim patuljke. Divim se njihovoj samouvjerenosti. Smatram da su simpatični, pametni i volim da radim s njima. Većina kepeca su ono što jesu. Kepeci koje sam je upoznao ni na što na svijetu ne bi željeli da postanu muškarci uobičajenog gabarita. Sekusualno su vrlo aktivni. Kepec koji je igrao u Nazarenu imao je u Meksiku dvije ljubavnice, normalne veličine, s kojima se naizmjenično viđao. Neke žene vole kepece. Možda zato što stiču utisak da istovremeno imaju i ljubavnika i dijete.
(…)
Mrzim publicitet i činim sve što je u mojoj moći da ga izbjegnem. U društvu u kojem živimo sve je publicitet. Netko će me pitati: „pa zašto onda pišeš ovu knjigu?“ Odgovorit ću mu da, kao prvo, što se mene tiče, ja sam je nikada ne bih napisao. Dodat ću zatim da sam čitavog života prilično dobro živio sa svojim brojnim proturječnostima i da nisam pokušavao da ih razriješim. Proturječnost je dio mene, imam urođenu ili stečenu ambivalentnost.
Od sedam smrtnih grijehova, jedini koji istinski mrzim je zavist. Ostali grijesi su lične prirode, ne povređuju nikoga, osim možda strašan bijes koji može biti opasan. Zavist je jedini grijeh koji neizbježno vodi tome da poželimo smrt druge osobe čija nas sreća čini nesretnima.
p.s.
During a party, Luis Buñuel, seduced by Carrington’s beauty and emboldened by the notion that she had transcended all bourgeois morality, proposed (with his characteristic bluntness) that she become his mistress. Without even waiting for her answer, he gave her the key to the secret studio that he used as a love nest and told her to meet him at three o’clock the next afternoon. Early the next morning, Leonora went to visit the place alone. She found it tasteless: it looked exactly like a motel room. Taking advantage of the fact that she was in her menstrual period, she covered her hands with blood and used them to make bloody handprints all over the walls in order to provide a bit of decoration for that anonymous, impersonal room. Buñuel never spoke to her again. ― The Spiritual Journey of Alejandro Jodorowsky, Alejandro Jodorowsky Advertisements Share this:
